Biografija
Milutin Milanković se rodio u Dalju-Slavonija 1879. godine u imućnoj obitelji čiji su izdanci imali visoko obrazovanje, među njima je i njegov djeda Uroš Milanković, značajni filozof. Milutin je završio srednju školu u Osijeku kao đak generacije. Potom prelazi u Beč gdje je završio studije građevinske tehnike 1902. godine, a samo dvije godine kasnije je i doktorirao.
Do 1909. godine radio je u Austrougarskoj imperiji kao inženjer, nakon toga vođen patriotskim pobudama prelazi na
univerzitet u Beogradu gdje je izabran za profesora racionalne mehanike, nebeske mehanike i teorijske fizike. Godine 1924 izabran je za redovitog člana Srpske kraljevske akademije znanosti. Kasnije je bio i potpredsjednik ove najviše znanstvene ustanove, redovni član Njemačke akademije znanosti u Haleu, dopisni član brojnih drugih akademija i znanstvenih institucija.
Milanković je po profesiji bio: građevinar, astronom, matematičar, geofizičar, ali iznad svega utemeljivač moderne klimatologije i klimatskog modeliranja. Radeći na problemu utjecaja astronomskih čimbenika na klimu tijekom geološke prošlosti zemlje, Milanković je na egzaktan način objasnio periodizacije nastanka, razvoja i povlačenja glacijalnih faza tijekom proteklih 600 000 godina. Primjenjujući matematički aparat i koristeći predhodna saznanja: Ademara, Krola, Leverijea, Milanković je dokazao da su precezija, promjena nagiba ose rotacije i ekscentrična putanja Zemlje oko Sunca dominantni dugoperiodični faktori na promjenu klime u geološkoj prošlosti.
On, međutim, nije samo po tome poznat. Njegovo djelo “Kanon osunčavanja zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba” pretstavlja najznačajnije djelo srpske znanosti u 20-om stoljeću, ali najvažnije je bilo to da su se Milankovićevi proračuni pokazali potpuno ispravnim ( proračun količine osunčavanja i srednje godišnje temperature Marsove površine i donjeg sloja njegove atmosfere dokazan je kasnijim kozmičkim istraživanjima ).
Njegova knjiga “Kroz vasionu i vekove” spada među najllepše knjige za popularizaciju znanosti. On je sam tu knjigu nazvao “Popularna astronomija”. Napisao ju je originalno u vidu pisama dragoj prijateljici. Toj dragoj prijateljici on je na zanimljiv način objasnio sve značajne pojmove ne samo iz astronomije nego i iz drugih problema vezanih za nebeska tijela, geologiju i uopće povijest znanosti. Treba spomenuti njegove “Uspomene” koje je objavila SANU. Za vreme okupacije Nijemci su izdali pet znanstvenih knjiga, a izdavač je bio Jugoistok. Jedna je bila “Popularna fizika”, zatim knjiga o geologiji “Tajanstvena zemlja”, zatim udžbenik o biologoiji i među njima Milankovićevo djelo “Kroz vasionu i vekove”. Sada neki zamjeraju što je on za vrijeme rata izdavao tu knjigu, mada je poznato da je ona izašla još 1927. godine, kao publikacija “Matice srpske”. Napisao je više djela iz oblasti povijesti znanosti i knjigu “Uspomene, doživljaji i saznanja”. Objavio je više od 100 radova različitog karaktera na srpskom i nekim drugim jezicima, najviše na njemačkom.
Milankovićev kalendar je do sada najpreciznije urađen kalendar. Greogorijanski je sadržavao dva krupna nedostatka: za godinu je uzimano da ima 365 1 dana i da 235 lunarnih mjeseci predstavlja točno 19 solarnih godina. Milanković je svoj kalendar bazirao na anulaciji tadašnjih 13 dana, novi kalendar je doveden na isti datum kao i gregorijanski, prijestupne godine mogu biti one koje su djeljive sa 4 bez ostatka, a sekularne godine biće samo onda prestupne ako njihov broj stoljeća kada se podjeli sa 9 daje ostatak 2 ili 6. Sve ostale sekularne gosine su proste, što daje potpunu preciznost do 2800-te godine, odnosno do tada ne može biti nikakvnog razmimoilaženja sa sadašnjim gregorijanskim kalendarom. Ovako koncipiran Milankovićev kalendar treba korigovati tek posle 28 800- te godine, ali nažalost, ni do današnjeg dana iako je u suštini prihvaćen na Svepravoslavnom kongresu 30-og svibnja 1923. godine u Carigradu, nikada nije zaživeo.
Milankoviće je istovremeno i jedan od tvoraca tektonike ploča koja se intezivno primenjuje u geologiji. Na nagovor klimatologa Kepena i geofizičara Vegenera, koga smatraju ocem te nove teorije, razradio je numeričku sekundarnu putanju polova rotacije čime je dokazao da je položaj kontinenata u geološkoj povijesti bio bitno drugačiji od sadašnjeg, odnosno da su se one neminovno tijekom vremena kretali. Znatno kasnije moderna geofizička mjerenja, satelitska geodezija i radiosignali potvrdili su točnost ovih proračuna.
Milutin Milanković je svakako znanstveni genije koga je svet definitivno priznao 10.12.1976. godine kada su u časopisu “Nauka” objavljeni konačni rezultati obimnog petogodišnjeg projekta, a čiji je osnovni zadatak bio da da odgovor na pitanje jesu li Milankovićevi proračuni bili točni ili ne. Kada je potvrđeno da su varijacije zemljine orbite ustvari pesmejker ledenih doba sve dotadašnje sumnje su raspršene, a geniju konačno je priznato zasluženo mjesto u znanstvenoj eliti. Milanković je postao predmet intezivnog izučavanja timova stručnjaka, jer je njegov rad duboko zadirao u probleme ne jedne već više znanstvenih disciplina.
Simpozijum “Milanković i klima” organizovan je 1982. godine u Palisadu (SAD) na kome je učestvovalo preko 90 najeminentnijih znanstvenika iz cijelog svijeta. Sve njih okupljalo je ime i djelo genija, ali i široka mogućnost daljnjeg usavršavanja i istraživanja kada je u pitanju interakcija Sunce-Zemlja i svi drugi prateći efekti. Koliko se u svim tim znanstvenim djelatnostima prikrivaju i drugi elementi neka posluži činjenica da je za pomenuti skup izuzetno bio zainteresiran NATO, jedan od donatora.
Godine 1988 u Peruđi (Italija) organizovan je znanstveni skup pod nazivom “Ciklostratigrafija” na kome je zvanično promovirana nova istraživačka metoda koja u osnovi ima Milankovićeve cikluse osunčavanja, a koje u ritmičkim smjenama slojeva stijena detektira hladnije i toplije cikluse kroz koje je prošla naša planeta.
Valja naglasiti da su se djela Milutina Milankovića iz oblasti povijesti znanosti odlikovali specifičnim pristupom po kome se on može ocijeniti kao prvi moderan povjesničar prirodnih znanosti u našoj sredini. Taj dio njegovog opusa do sada nije istraživan niti potpunije ocjenjivan.
U središtu Milankovićeve sheme znanosti su matematičke znanosti. On je bio potaknut stavom Imanuela Kanta da u svakoj zasebnoj znanosti ima toliko prave znanosti koliko je u njoj zastupljena matematika.
U svojim općte znanstvenim tezama Milanković slijedi prirodno-znanstvene tradicije, njutnovske ideje, ideje drugih mislilaca o kozmosu kao mehanizmu koji je određen izvesnim zakonitostima i u tom pogledu on se razlikuje od svog predhodnika, djede Uroša Milankovića. Njegov istraživački duh je bio zaokupljen konkretnim fenomenima, izučavajući konkretne i vrlo različite fenomene, tragao je za općim relacijama i zakonima manifestovanja tih fenomena. Danas se u svijetu, nažalost, Milankovićevo dijelo mnogo više proučava nego u njegovoj rođenoj zemlji gdje je živeo i neumorno radio skoro pola stoljeća. Do sada na našem tlu nije financiran niti jedan jedini projekat kojim bi se istraživali Milankovićevi ciklusi osunčavanja, iako je poznato da je po svojoj strukturi to zadatak, prije svega, od multidisciplinarnog značaja. Zašto je Milanković u svojoj zemlji tako malo “interesantan”, još u velikoj mjeri prepušten pojedincima, pitanje je koje traži hitan odgovor. Milanković je nacionalno bogatstvo i kao takav morao je imati svoje zasluženo mjesto. Medalju “Milutin Milanković” europsko geofizičko društvo redovno dodjeljuje od 1993. godine na svojim godišnjim skupštinama, a kod nas se i ne razmišlja o pokretanju slične. Opravdano je pitanje čiji je onda Milanković.
Milanković je umro 12.12.1958. godine. Za sobom je ostavio niz udžbenika, posebno su bili koričeni oni iz nebeske mehanike koju je držao na Beogradskom univerzitetu od svog dolaska 1909. godine pa sve do umirovljenja 1955. godine. Dugi niz godina njegovao je lijepu riječ i zato djela kao što su: “Istorija astronomske nauke”, “Kroz carstvo nauka”, “Tehnika u toku davnih vekova” i “Nauka i tehnika tokom vekova” predstavljaju najljepše znanstvene tekstove na našim jezicima, a roman “Kroz vasionu i vekove” postao je njegov zaštitni znak. Danas mu svi priznaju da je najveći putnik kroz prostor i vreme. Njegovi memoari “Uspomene doživljaji i saznanja” u potpunosti oslikavaju kakav je Milanković bio i kao čovjek i kao znanstvenik.
Može se uočiti još nešto: Milanković je jedan od najcitiranijh znanstvenika sa ovih prostora, a kada se pažljivo osmotri indeks citiranosti uočava se da je tijekom vremena stalno u porastu. Zato treba reći nešto pto se nedvosmisleno nameće:
Milanković je uzorao nebesku brazdu pri kraju drugog, a rezultate tog rada požnjećemo u trećem milenijumu.
