Atmosfera

Čovek se neumorno trudi da pronikne u budu?nost i ta težnja stara je koliko i samo ?ovje?anstvo. Izgleda da su u tome najdalje otišli astronomi. Teško je moglo biti onih koji su odoljeli znatiželjnom pogledu u nešto što ih ?eka u budu?nosti. Ta radoznalost manifestovala se na razli?ite na?ine, dovodila je ?esto do zabluda ili re?e do to?nih predvi?anja, što samo po sebi dokazuje da je budu?nost teško predvidiva. Ni Milankovi? nije mogao da pobjegne sindromu budu?nosti, ali mu je prilazio veoma odmjereno i sa velikim respektom. Znao je da ?e mnoge stvari dokumentirati, a kada se nešto napiše to onda ostaje naraštajima da o tome sude. Budu?nost može da se gradi na prošlosti. Ukoliko postoji neko dobro sredstvo koje može sa velikom to?noš?u da otkrije doga?aje iz prošlosti, ono putem preslikavanja daje projekciju budu?ih zbivanja. Milankovi? je pronašao dva- matematiku i astronomiju ili nebesku mehaniku.

Milankovi? kaže: —Astronomska nauka po pitanju Zemljine povijesti može da uradi još nešto što nijedna druga znanost nije u stanju. Geologija i druge deskriptivne znanosti mogu konstantirati samo ono što je ve? bilo, a astronomija moše da nam kaže i ono što ?e se dogoditi. Pa kao što je ona u stanju da predvidi sva pomra?enja sunca koja ?e se u toku idu?ih stolje?a dogoditi, tako mogu ja ve? sada da na temelju astronomskog ra?una predvidim da ?e u tijekom narednih 26 100 godina ljeta bivati u našim krajevima postepeno toplija. Tako ?e godine 28 000, 55o sjeverne geografske širine primati za vrijeme ljetnje polugodine istu koli?inu sun?eve toplote, što je danas prima 52o severne geografske širine. Uzmemo li, dakle, u obzir da vinova loza danas uspjeva u Njema?koj upravo do 52o severne geografske širine, to sljeduje da ?e ona u to doba mo?i uspjevati do 55o, tj. do samoga mora i do danske granice“. Sjeverna granica masline u Europi danas se pretežno nalazi duž mediteranske obale- Tirenskog, Jadranskog i Egejskog mora. Ve?i prodor u kontinentalni dio ostvaruje se u Gr?koj, Crnoj Gori, Hercegovini, Španjolskoj i Portugalu. Ukoliko bi došlo do klimatskog otopljavanja daljni prodor masline ka sjeveru bio bi mogu? u dijelu Iberskog poluotoka sve do Pirineja, a na balkanskom poluotoku duž rijeka Jadranskog, Jonskog i Egejskog sljeva. Do svega ovoga ipak ?emo pri?ekati tisu?e godina. Sve to treba da doživi neka nama daleka i pouzdano visoko razvijena civilizacija, ni nalik na suvremenu.

Tragaju?i za prošloš?u i budu?noš?u, Milankovi? je nalazio razli?ite odgovore na postavljena pitanja. Jedno je bilo konstitucija zemljine atmosfere u njenom sadašnjem i primitivnom stadijumu.

Postavivši odgovaraju?e jednadžbe, Milankovi? je matemati?ki izra?unao tri fizi?ke veli?ine Zemljine praatmosfere: temperaturu, tlak i gusto?u. Koliko su to udaljena pitanja, može se prosuditi po tome što matemati?ki aparat doseže nekoliko milijardi godina unazad, tj. u vrijeme kada je zemljina površina bila u teku?em stanju. Da bi se u jednadžbe unijele što korektniji podaci bilo je potrebno po?i od ne?ega. Milankovi? je uzeo da je apsolutna temperatura najnišeg atmosferskog sloja 187o, pošavši od ?injenice da je temperatura raspada gotovo svih minerala naše planete iznad 1600oC, što zna?i da je bilo uslovljeno jedno drugim. Isto tako imao je pouzdan podatak za plinsku konstantu, jer je znao da se najve?i dio vodene pare u praatmosferi nalazio u prezagrijanom stanju i iznad kriti?ne temperature.

Kada je riješio postavljene jednadžbe Milankovi? je mogao da zaklju?i da se praatmosfera protezala ?ak 300km više od današnje, a da je u donjih 292km bilo pregrijane vodene pare koja se ponašala kao savršen plin. Tek na toj visini dostignuta je to?ka klju?anja, odnosno na toj visini bila je zona oblaka koja se uzdizala , po Milankovi?evim prora?unima, do 304km u vis. Ovih 12 km, od 992 do 304, imalo je ulogu plašta, koji nije dozvoljavao prodor u niže slojeve. Svjetlost je, dakle, zaustavljana na toj visini, a zemlja je rotirala u mraku ili je bila obasjana sopstvenom svetloš?u koja je dopirala iz ušarene magle i lave, ali samo u jednom malenom rasponu, tek nešto neznatno iznad povr?ine. Sliku strašnog suda u praskozorju naše planete Milankovi? je, dakle, došivljavao preko atmosfere, jednog od osnovih elemenata za nastanak šivota na planeti.

Svoje jednadžbe, našalost, nije dalje razra?ivao. Zadovoljio se osvrtom na planete Merkur i Mars za koje je rekao da su prošli stadij koji je prošla Zemlja, dok je za Veneru, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun ra?unao grani?ne visine atmosfere koje mogu da postoje kao atmosfere vodene pare. Velika šteta što Milankovi? svoj matemati?ki aparat termi?ke konstitucije planetske atmosfere nije razra?ivao dalje ili da se bar zadržao na zemlji tako da ga proširi svojim prora?unima od njegovog primitivnog stadija, pa sve do današnjice s mogu?im pogledom u budu?nost.

Taj izazov mu je nekako ostao po strani ili ga je na drugi put odvelo osun?avanje zemlje kojem je trebalo posvjetiti veoma mnogo vremena. Po završetku tog velikog posla, kako sam priznaje, više se nije mogao vra?ati na po?etak. Da se odlu?io na ovo prvo vjerojatno bi ga to dovelo do isto tako interesantnih rezultata kao što je to bio slu?aj sa insolacionim dijagramom. Na tom putu, da ga je bilo, verujemo da bi Milankovi? definirao vrijeme nastanka prve vode ili ?ak trenutak pada prve vodene kapljice na zemlji. Njegov matemati?ki aparat bi mu omogu?io da prati razvoj atmosfere, njeno smanjivanje do sada?nje visine do 20km, svakako bi našao i cikluse u razvoju svjetskog mora, faze izdizanja i spuštanja razine i tko zna što još. Poznavaju?i njegovu znatiželju, sklonost ka riješavanju razli?itih problema, kao što su bili najve?a mogu?a visina Bavilonskog tornja, moderne tehnike ili ?udesni rezervoar, kod koga je pritisak vode u svim to?kama jednako napregnut i ima matemati?ki to?an oblik vodene kapi, koja visi na horizontalnoj površini, možda bi se usudio da prou?avaju?i razvoj atmosfere poveže karakteristi?ne promjene sa povijesnim doga?ajima.

Na površini zemlje u njenom primitivnom stadiju bilo je kao u paklu, temperature su bile iznad 1600oC, a tlak je iznosio oko 0,5MPa. Zemlja je, prema tome, evoluirala tako što je promenila sliku atmosfere i umjesto razina sa vodenom parom u velikim visinama, on je spušten do površine, temperature su opale, a zlak je porastao. Formirana je voda na zemlji i orginalni slobodni kisik.

Sadašnji atmosferski stadiju zemlje, po Milankovi?u, daleko je odmakao od ostalih planeta. Ovo zna?i da ?e ga Venera, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun tek dostizati, ali ?e za to vreme Zemlja nastaviti svoj sadašnji razvoj i svakako izgubiti dio atmosfere jer je taj proces nezaustavljiv. Po kojoj ?e se to dinamici odvijati teško je prognozirati, ali ukoliko bude nastavljen ?ovjekov štetan utjecaj, promjene u atmosferi ?e biti skokovite i dalekosežne. Ovo je svakako tema koja znatno proširuje domene same atmosfere i otvara pitanje opstanka ne samo ?ovjeka kao vrste, ve? svih drugih šivotnih zajednica.

I pored svega prirodno istjecanje atmosfere ipak niko ne?e mo?i da zaustavi i tijekom vremena ona ?e neupitno nestajati