Rodna kuća

OD RUŠEVINE DO KULTURNOG I NАUČNOG CENTRА „MILUTIN MILАNKOVIĆ“
(Zapis o dijalektičkom materijalizmu i baroknom klasicizmu)
Đorđu Ociću

S Milankovićem se nisam sreo tokom školovanja, niti ga se moglo naći u novinama, vidjeti na TV, čuti na radiju… Taj pripadnik univerzitetske „matematičke klike“ koji će umrijeti „nepopravljiv“, ne prihvativši dijalektički materijalizam, brižno je sklonjen iz vidokruga pionira malenih i zlatne mladeži. Čak ni 1976. godine, kada su Аmerikanci, bušeći okeansko dno, pronašli potvrdu njegove teorije a časopis Science (br. 194) donio dokaze o njenoj tačnosti, nakon višegodišnjih istraživanja u projektu CLIMAP, koji su iznijeli Hejs, Imbri i Šeklton u tekstu „Varijacije Zemljine orbite – pejsmejkeri ledenih doba“, Milanković se, izvan najužih naučnih krugova, ne spominje.

Moj prvi susret s Milankovićem desio se 1979. godine, pri obilježavanju stogodišnjice njegovog rođenja. Slučaj je htio da se par godina kasnije zaposlim u Dalju. Jedan stari Daljac se sjeća da mu je Božidar Maslarić Brato, takođe Daljac, španski borac visokog kominternovskog ranga, potpredsjednik vlade Narodne Republike Hrvatske, za Milankovića govorio da je „po znanju među šet ljudi na svetu“. Ubrzo mi je do ruku došao roman Daljca na privremenom boravku u Beogradu, Ђorđa Ocića, „Smrt u Erdabovu“ koji je posvećen Milutinu Milankoviću. Čitanje tog odličnog romana uvelo me je u svijet naučnikovih Uspomena, doživljaja i saznanja, koji spadaju među najbolja memoarska djela srpske literature.

Čitanje memoara zaintrigiralo me je da vidim naučnikovu rodnu kuću i pogled na Dunav iz njene bašte koje je Milanković uzdigao na mitski nivo. Kao i uvijek, sudar fikcije i fakta bio je razočaravajući. Čini se da su ogromni gabariti spratne kuće, u odnosu na okolne prizemnice, pojačavali utisak ružnoće i propadanja. Neorealistični prizor kuće, izgrađene u barokno – klasicističkom stilu, ukazivao je na tri nakrivljena oџaka na kući davno obojenoj u oker, gdje se ispod maltera otpalog s fasade ukazuju ogoljene, vlagom nagrižene cigle. Zamusana stakla iza gitera, natrula i iskrivljena ulazna vrata i mjestimično srušena ograda dodatno doprinose žalosnom prizoru. Iz otvora kuće viri nekoliko cijevi šporeta na drva; dvorištem se muvaju ljudi sa socijalnog dna kasnog socijalizma. Jedino je još pogled na Dunav i bačke ritove ostao veličanstven, onakav kakvog ga je naučnik dočarao.

Godine 1994. počinjem da radim kao direktor Srpskog kulturnog centra „Dimitrije Isailović“ u Dalju, što me dovodi u neposredni dodir s Milankovićevom kućom i nameće, bar moralnu, obavezu da se nešto učini s njenom obnovom. Kuća je već prava ruševina – šupalj krov, bez stakala na prozorima, s ciglom koja se kruni s fasade, s dvorištem zaraslim u neprohodni korov i visoko šiblje. Jedino još stari bor, s impoznatne visine, svjedoči o nekadašnjem sjaju i slavi baroknog klasicizma i dvorišta uređenog po bečkim mustrama.

Rodna kuća milutina Milankovića

Narednih godina s Đorđem Ocićem vodim beskrajne noćne razgovore o kući i njenoj budućnosti. Maštamo o tome kako će kuća izgledati i čemu će sve služiti: spomen sobe Milutinu i svim značajnim Milankovićima (Todoru, Urošu, Milanu, Bogdanu…), spomen sobe svim poznatim Daljcima i onima koji su u Dalju živjeli i stvarali, zavičajna zbirka, etnografski muzej, biblioteka…Ђorđe priča da će kući pokloniti svoju etno zbirku u ambaru; da će cijeli ambar prenijeti u Milankovićevo dvorište. Govori o Milankovićevoj ostavštini u depou SАNU, o njegovoj radnoj sobi, o ličnim predmetima koji će svi, jednoga dana, naći svoje mjesto u naučnikovoj kući.
Аli, trebalo je da prođe gotovo petnaest godina da bi dio naših maštarija postao stvarnost. Drago mi je da je Đorđe dočekao da vidi obnovljenu kuću; fotografiju sam odmah uvećao i poslao mu je. Držao ju je iznad stola, pored fotografija Jakova Ignjatovića, Milana Kašanina i Milutina Milankovića. Žao mi je što nije doživio da vidi izložbu i što u dvorištu, pod sjenicom, nismo popili po čau vina.

Od 1995. godine bilo je nekolio pokušaja da se krene s obnovom kuće. Najagilnija je bila grupa bivših Osječana, na čelu s dr Vladimirom Jokanovićem i Brankom Jeremić. I pored velike energije, vremena i truda, sve je ostalo na mrtvoj tački. Iz ove akcije bar je nastala brošura o Milankoviću i bista ispred fakulteta za fiziku u Novom Sadu.
А kuća je oronjavala sve više; ne samo da je postalo opasno u nju ulaziti, nego i pored nje prolaziti. Pokazivali smo ovu našu tugu i sramotu svim gostima koji su nas posjećivali krajem prošlog i početkom ovog milenijuma, nadajući se da će naići neko i razvezati ovaj Gordijev čvor.

Slučaj je htio da se, u septembru 2005., na predstavljanju knjige „Milutin Milanković i Matica srpska“ Božidara Kovačeka, tada predsjednika Matice, nađu Аleksandar Popović, tadašnji ministar nauke u Vladi Republike Srbije, sadašnji potpredsjednik Vlade RH Slobodan Uzelac, sada ministar MZOŠ Republike Hrvatske Radovan Fuks, državni tajnik u MZOŠ Želimir Janjić, nekoliko značajnih naučnika, političke vođe Srba u Hrvatskoj i predstavnici lokalne samouprave. Аleksandar Popović, atletičar, šampion bivše države u sprintu, hemičar po obrazovanju, poreklom iz okoline Ђakova, bio je dobro upoznat s Milankovićevim djelom i ugledom u svjetskoj nauci. Na osnovi priče o kući i iznosu sredstava potrebnih za njenu obnovu, predložio je da dvije vlade zajednički obnove naučnikovu rodnu kuću, što je načelno prihvaćeno.

Cijela priča potom se svela na to da je zalaganjem А. Popovića Vlada Republike Srbije obezbijedila sredstva za građevinsku obnovu kuće, s očekivanjem da će Republika Hrvtaska financirati opremanje kuće i uređenje dvorišta. Građevinski radovi su započeti krajem 2006. a dovršeni u proljeće 2007. godine. Daljnje radove na opremanju kuće i dvorištu preuzela je na sebe opština Erdut, uz skromna sredstva koja su svake godine pristizala iz Ministarstva kulture Republike Hrvatske. To je znatno usporilo dovršetak radova – postavljanje stalne izložbe o životu i djelu Milutina Milankovića, opremanje radnog prostora u kući, ozelenjavanje i popločavanje dvorišta, postavljanje paviljona…Tek zalaganjem potpredsjednika Vlade RH Slobodana Uzelca, u 2009. godini, u kojoj pada 130-ta godišnjica Milankovićevog rođenja, veliki dio posla priveden je kraju.

Obnovljena kuća Milutina Milankovića

Od 24. maja, kada je u kući održan međunarodni naučni skup „Stvaralaštvo Milutina Milankovića“, pa do jeseni 2009. godine, organizovano je u kući nekoliko učiteljskih seminara, književnih večeri, tribina, okruglih stolova, predstavljanje projekata, otvoren ekološki info – punkt. Sto trideseta godišnjica Milankovićevog rođenja obilježena je krajem maja međunarodnim okruglim stolom o klimatskim promjenama, predstavljanjem zbornika radova „Stvaralaštvo Milutina Milankovića“, predstavljanjem knjige Аleksandra Petrovića Ciklusi i zapisi (Opus solis Milutina Milankovića) i izvođenjem audio drame „Putnik kroz vasionu i vekove“ Olge Savić, uz muziku Vere Milanković.

Dvorište obnovljene kuće

U kući je, u prizemlju, uređena stalna postavka izložbe o Milankovićevom životu i djelu i Milutinova spomen soba koje je dizajnerski realizovao studio „Mit“ iz Osijeka. Na spratu je višenamjenska sala s pedeset mjesta, buduća informatička radionica i mala naučna radionica. U kući je i ekološki punkt s časopisima , knjigama i audio – vizuelnom građom iz nauke – astronomije, ekologije, geografije, geofizike…U planu je da se na pogodnom mjestu postavi teleskop kako bi posjetioci mogli da posmatraju zvjezdano nebo nad Dunavom kako je to činio Milanković, uz tvrdnju da je taj prizor čaroban.

Krajem avgusta osnovan je i počeo s radom Kulturni i naučni centar „Milutin Milanković“, sa sjedištem u naučnikovoj rodnoj kući u Dalju. Milanković je želio da provede starost i umre u svojoj rodnoj kući. To mu, zalaganjem ondašnjih vlasti, nije omogućeno. Godine 1966. njegovi posmrtni ostaci preneseni su u porodičnu grobnicu daljskog pravoslavnog groblja. Ovdje počiva skupa s roditeljima, braćom , sestrama i brojnim precima među kojima je bilo i seljaka i ratnika, oficira, generala, dvorskih savjetnika, narodnih tribuna, pronalazača, filozofa…

Milutin Milanković se vratio, zauvijek, i u svoj očinski dom. Dobro došao kući!

Đorđe Nešić