Atmosfera

Čovek se neumorno trudi da pronikne u budućnost i ta težnja stara je koliko i samo čovječanstvo. Izgleda da su u tome najdalje otišli astronomi. Teško je moglo biti onih koji su odoljeli znatiželjnom pogledu u nešto što ih čeka u budućnosti. Ta radoznalost manifestovala se na različite načine, dovodila je često do zabluda ili ređe do točnih predviđanja, što samo po sebi dokazuje da je budućnost teško predvidiva. Ni Milanković nije mogao da pobjegne sindromu budućnosti, ali mu je prilazio veoma odmjereno i sa velikim respektom. Znao je da će mnoge stvari dokumentirati, a kada se nešto napiše to onda ostaje naraštajima da o tome sude. Budućnost može da se gradi na prošlosti. Ukoliko postoji neko dobro sredstvo koje može sa velikom točnošću da otkrije događaje iz prošlosti, ono putem preslikavanja daje projekciju budućih zbivanja. Milanković je pronašao dva- matematiku i astronomiju ili nebesku mehaniku.

Milanković kaže: —Astronomska nauka po pitanju Zemljine povijesti može da uradi još nešto što nijedna druga znanost nije u stanju. Geologija i druge deskriptivne znanosti mogu konstantirati samo ono što je već bilo, a astronomija moše da nam kaže i ono što će se dogoditi. Pa kao što je ona u stanju da predvidi sva pomračenja sunca koja će se u toku idućih stoljeća dogoditi, tako mogu ja već sada da na temelju astronomskog računa predvidim da će u tijekom narednih 26 100 godina ljeta bivati u našim krajevima postepeno toplija. Tako će godine 28 000, 55o sjeverne geografske širine primati za vrijeme ljetnje polugodine istu količinu sunčeve toplote, što je danas prima 52o severne geografske širine. Uzmemo li, dakle, u obzir da vinova loza danas uspjeva u Njemačkoj upravo do 52o severne geografske širine, to sljeduje da će ona u to doba moći uspjevati do 55o, tj. do samoga mora i do danske granice“. Sjeverna granica masline u Europi danas se pretežno nalazi duž mediteranske obale- Tirenskog, Jadranskog i Egejskog mora. Veći prodor u kontinentalni dio ostvaruje se u Grčkoj, Crnoj Gori, Hercegovini, Španjolskoj i Portugalu. Ukoliko bi došlo do klimatskog otopljavanja daljni prodor masline ka sjeveru bio bi moguć u dijelu Iberskog poluotoka sve do Pirineja, a na balkanskom poluotoku duž rijeka Jadranskog, Jonskog i Egejskog sljeva. Do svega ovoga ipak ćemo pričekati tisuće godina. Sve to treba da doživi neka nama daleka i pouzdano visoko razvijena civilizacija, ni nalik na suvremenu.

Tragajući za prošlošću i budućnošću, Milanković je nalazio različite odgovore na postavljena pitanja. Jedno je bilo konstitucija zemljine atmosfere u njenom sadašnjem i primitivnom stadijumu.

Postavivši odgovarajuće jednadžbe, Milanković je matematički izračunao tri fizičke veličine Zemljine praatmosfere: temperaturu, tlak i gustoću. Koliko su to udaljena pitanja, može se prosuditi po tome što matematički aparat doseže nekoliko milijardi godina unazad, tj. u vrijeme kada je zemljina površina bila u tekućem stanju. Da bi se u jednadžbe unijele što korektniji podaci bilo je potrebno poći od nečega. Milanković je uzeo da je apsolutna temperatura najnišeg atmosferskog sloja 187o, pošavši od činjenice da je temperatura raspada gotovo svih minerala naše planete iznad 1600oC, što znači da je bilo uslovljeno jedno drugim. Isto tako imao je pouzdan podatak za plinsku konstantu, jer je znao da se najveći dio vodene pare u praatmosferi nalazio u prezagrijanom stanju i iznad kritične temperature.

Kada je riješio postavljene jednadžbe Milanković je mogao da zaključi da se praatmosfera protezala čak 300km više od današnje, a da je u donjih 292km bilo pregrijane vodene pare koja se ponašala kao savršen plin. Tek na toj visini dostignuta je točka ključanja, odnosno na toj visini bila je zona oblaka koja se uzdizala , po Milankovićevim proračunima, do 304km u vis. Ovih 12 km, od 992 do 304, imalo je ulogu plašta, koji nije dozvoljavao prodor u niže slojeve. Svjetlost je, dakle, zaustavljana na toj visini, a zemlja je rotirala u mraku ili je bila obasjana sopstvenom svetlošću koja je dopirala iz ušarene magle i lave, ali samo u jednom malenom rasponu, tek nešto neznatno iznad povrłine. Sliku strašnog suda u praskozorju naše planete Milanković je, dakle, došivljavao preko atmosfere, jednog od osnovih elemenata za nastanak šivota na planeti.

Svoje jednadžbe, našalost, nije dalje razrađivao. Zadovoljio se osvrtom na planete Merkur i Mars za koje je rekao da su prošli stadij koji je prošla Zemlja, dok je za Veneru, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun računao granične visine atmosfere koje mogu da postoje kao atmosfere vodene pare. Velika šteta što Milanković svoj matematički aparat termičke konstitucije planetske atmosfere nije razrađivao dalje ili da se bar zadržao na zemlji tako da ga proširi svojim proračunima od njegovog primitivnog stadija, pa sve do današnjice s mogućim pogledom u budućnost.

Taj izazov mu je nekako ostao po strani ili ga je na drugi put odvelo osunčavanje zemlje kojem je trebalo posvjetiti veoma mnogo vremena. Po završetku tog velikog posla, kako sam priznaje, više se nije mogao vraćati na početak. Da se odlučio na ovo prvo vjerojatno bi ga to dovelo do isto tako interesantnih rezultata kao što je to bio slučaj sa insolacionim dijagramom. Na tom putu, da ga je bilo, verujemo da bi Milanković definirao vrijeme nastanka prve vode ili čak trenutak pada prve vodene kapljice na zemlji. Njegov matematički aparat bi mu omogućio da prati razvoj atmosfere, njeno smanjivanje do sadałnje visine do 20km, svakako bi našao i cikluse u razvoju svjetskog mora, faze izdizanja i spuštanja razine i tko zna što još. Poznavajući njegovu znatiželju, sklonost ka riješavanju različitih problema, kao što su bili najveća moguća visina Bavilonskog tornja, moderne tehnike ili čudesni rezervoar, kod koga je pritisak vode u svim točkama jednako napregnut i ima matematički točan oblik vodene kapi, koja visi na horizontalnoj površini, možda bi se usudio da proučavajući razvoj atmosfere poveže karakteristične promjene sa povijesnim događajima.

Na površini zemlje u njenom primitivnom stadiju bilo je kao u paklu, temperature su bile iznad 1600oC, a tlak je iznosio oko 0,5MPa. Zemlja je, prema tome, evoluirala tako što je promenila sliku atmosfere i umjesto razina sa vodenom parom u velikim visinama, on je spušten do površine, temperature su opale, a zlak je porastao. Formirana je voda na zemlji i orginalni slobodni kisik.

Sadašnji atmosferski stadiju zemlje, po Milankoviću, daleko je odmakao od ostalih planeta. Ovo znači da će ga Venera, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun tek dostizati, ali će za to vreme Zemlja nastaviti svoj sadašnji razvoj i svakako izgubiti dio atmosfere jer je taj proces nezaustavljiv. Po kojoj će se to dinamici odvijati teško je prognozirati, ali ukoliko bude nastavljen čovjekov štetan utjecaj, promjene u atmosferi će biti skokovite i dalekosežne. Ovo je svakako tema koja znatno proširuje domene same atmosfere i otvara pitanje opstanka ne samo čovjeka kao vrste, već svih drugih šivotnih zajednica.

I pored svega prirodno istjecanje atmosfere ipak niko neće moći da zaustavi i tijekom vremena ona će neupitno nestajati